Naša sagovornica je Ivana Karmišević, harizmatična mama i vlasnica brenda Cup of tea, koja je vrlo uspešno uskladila privatnu i poslovnu stranu života.
Ko je Ivana Karmišević?
Ivana: Žena, majka, supruga, vlasnica brenda, fotograf, videograf, pisac i sanjar. Čvrsto koračam po zemlji dok mi je glava visoko u oblacima.
Newsletter Cup of tea je pravo osveženje, sa radošću se očekuju i tekstovi i fotografije. Kako je nastala ideja, zapravo kome pišete i šta Vas motiviše?
Ivana: Bilo je to ljeto 2021. i sjedila sam u hladovini borova, maestral je miješao njihov miris s mirisom mora, a meni su se vratila neka davna sjećanja: spuštam noge na crvenu zemlju nakon duge vožnje autom, pozdravljam more iz daljine i udišem duboko slani zrak. Odvlačim kofer, otvaram ga, presvlačim se u kupaći i stavljam ruksak s vodom, knjigom, novčanikom i sendvičem s puta na leđa. Prva stanica je mali dućan u kojem kupujem magazine koje ću čitati svaki dan na plaži i na terasi apartmana kada je vani najveća žega, sve dok ne izađe novi broj. Knjigu sam čitala kako bi se izgubila u mašti, a magazin me inspirirao kako da živim, koje nove navike da stvorim, koji recept da isprobam, koje boje da nosim,…
Sjetila sam se tog uzbuđenja i dobrog osjećaja kada vidim da iz mamine torbe za plažu viri još neki magazin koji nisam čitala. Sjećam se njegove težine i već savijenih vrhova stranica i smežuranih papira od slane vode koja kapa s kose dok se čita. Sjetila sam se… Bili su to najsporiji dani mog života koji su donijeli najveće spoznaje. Cup of Tea je proizašao iz svih mojih snova, spoznaja i promišljanja, ali jedno me mučilo,… On je slow, ali kako održati njegovu autentičnost kada je sve oko nas brzo? Kako slow provući kroz medije i društvene mreže, a da mu se ništa ne oduzme? Odgovor je donio maestral – Magazine. Svaku drugu nedjelju ujutro u 7 na mail-u čeka Living Magazine sve pretplatnike Cup of Tea newslettera. Još jedan newsletter u nizu? Ne. Ovo nije još jedan newsletter. U ovom newsletteru ja vama poklanjam 15 minuta najsporijeg jutra u cijelom tjednu. Uz njega se sve odjednom čini dobro.
Da li se ideja o majčinstvu koju ste imali tokom trudnoće ostvarila u realnosti ili ste naišli na nešto drugačije situacije od zamišljenih?
Ivana: Sve lijepe stvari o kojima sam slušala su bile apsolutno istinite i nevjerovatne za doživjeti. No, nitko mi nije pričao o onoj drugoj strani i upravo sam to uzela za zadatak da jednog dana prenesem svojoj kćeri. Trudnoća je bila uzbudljivo razdoblje s trenucima malog stresa kod pregleda zbog prve neuspjele trudnoće, ali postpartum me dočekao nespremnu. Po cijele dane sam bila sama s Julijom do njezine druge godine jer je muž radio od 9 ujutro do 8 navečer i to mi je baš teško palo. Jedino što me spašavalo je promatranje njezinog lica, pokreta i uviđanje koliko brzo raste te kako će to jednog dana nestati.
U kojoj meri i na koji način ste se pripremali za porođaj, a u kojoj za postpartum?
Ivana: Moram priznati da se nisam pripremala uopšte jer nisam znala što me tačno čeka. Čitala sam, slušala i razgovarala o svemu tome koliko sam bila u mogućnosti, ali iz današnje perspektive shvatam da me ništa nije moglo pripremiti na sve te trenutke. Ono što sam znala je da je najbitnije da beba bude dobro i radila sam sve što je bilo u mojoj moći da se to ostvari. Promijenila sam prehranu, koristila kozmetičke proizvode bez štetnih sastojaka, usporila sam, manje sam se izlagala stresnim situacijama itd.
Kada ste počeli da radite nakon porođaja?
Ivana: Radila sam na svojim društvenim mrežama od kada se kćer rodila 2017.godine, a 2022. sam i službeno otvorila svoj Cup of Tea, obrt za kreativne usluge. Do tada sam radila preko autorskih ugovora ili kompenzacijske saradnje. Mogli bi zaključiti da sam počela raditi malo prije poroda. 🙂
Kako usklađujete obaveze oko posla i deteta?
Ivana: Oboje imamo ured u kući tako da i ako je kćer bolesna – tu smo, nekako se uspijemo iskombinirati. Koristimo vrtić i baka servis kada kod stignemo. Ponekad ima trenutaka kada je teško i nemoguće, ali onda ostavim sve što radim i pokušam olakšati situaciju.
U koju kategoriju mame bi sebe svrstali, opuštena ili pojačano brižna?
Ivana: U nekim aspektima sam baš opuštena, ali moram priznati da sam u globalu brižna. Trudim se svim snagama ne biti helikopter mama jer mi je drago vidjeti kada ona sama riješi konflikt i kada doživi neke nove situacije i emocije sama, znajući da sam ja negdje pored kao sigurna zona.
Koliko vremena posvećujete kućnim obavezama?
Ivana: Teško mi je reći jer su one utkane u moju svakodenvicu. U pauzi od posla kuham dok jedem i usput spremam suđe. Kada kćer dođe iz vrtića igramo se na terasi, a ja usput operem pod i obrišem prozore. Mislim da se svaka mama može poistovjetiti s tim multitaskingom. Imam dragu susjedu koja mi redovito dođe pomoći oko kućnih obaveza koje ja jednostavno ne stignem.
Da li je teško biti zaposlena mama sa poslom koji se obavlja u kućnim uslovima?
Ivana: Osobno za sada vidim samo benefite. Preselila sam na selo i u kuću upravo iz tog razloga. U krugu od par koraka imam svoj Atelier, prirodu u kojoj fotografišem i snimam proizvode i modele, kao i svoj ured u kojem obrađujem sve to. Ako Julia ne ide u vrtić, leži u krevetu i crta ili gleda crtić dok ja radim pored nje. Za mene je to čisti luksuz!
Koliko često uspevate da odvojite vreme za sebe i svoje prijateljice?
Ivana: Za sebe odvojim vremena svaki dan bez izuzetka. Tu mislim na jutarnju i večernju rutinu od 10 minuta, hranjivi obrok kroz dan i maženje te čitanje prije spavanja. S prijateljicama se čujem na dnevnoj bazi ili se ponekad ne čujemo danima ili tjednima, sve zavisi u kakvom smo životnom razdoblju. Broj prijateljica se drastično smanjio i ove koje su ostale čuvam kao najveće blago.
Da li preispitujete svoje roditeljske odluke i životni stil?
Ivana: Preispitivala sam svakodnevno dok sam živjela u Zagrebu u zgradi. Svakodnevica je bila vrlo naporna i gubili smo vrijeme čekajući – tramvaj, u autu, u gužvi, kod doktora, u dućanu… Kada smo donijeli odluku da ćemo preseliti na selo, tu je prestala većina preispitivanja. Dva puta tjedno imamo dostavu svježeg kravljeg mlijeka i kozjeg sira. Imamo pristup svježoj i ekološki uzgojenoj hrani nadohvat ruke. Kćer je ovdje slobodna i živi u predivnoj prirodi. Mi svaki slobodni trenutak ovdje provodimo kao na vikendici. Sve je nekako laganije i jasnije.
Na čemu najčešće prigovarate sebi?
Ivana: Trudim se ne prigovarati sebi jer sam svjesna da radim najbolje što trenutno znam i mogu. Prije sam prigovarala oko nekih stvari, ali danas vidim da one ionako nikada nisu bile bitne.
Da li imate osećaj roditeljske krivice ili ste prihvatili sva svoja (ne)savršentva?
Ivana: Da, mislim da ga svi imamo. Krivim se jer nisam sigurna jesam li dobro ponekad postupila u određenoj situaciji s kćeri i kako će je taj trenutak oblikovati dalje? Ali to je dio one brižne mame koju smirujem redovito. Prihvatila sam se takvom kakva jesam jer drugačija ne mogu biti. Nema druge Ivane kao što sam ja – s nekim razlogom sam stavljena na ovu zemlju i traganje za tim razlogom mi je daleko zanimljivije nego razmišljanje o tome što sam mogla, a nisam i kako izgledam drugima.
Zamenili ste život u gradu sa životom u prirodi. Kako i zbog čega ste doneli takvu odluku? Na koji način vam se život promenio nakon selidbe?
Ivana: Život na selu i u prirodi je za nas luksuz. Danas, kada postoji mogućnost da nas posao više ne veže za veliki grad, nema razloga da se ostaje u njemu. Mi smo radili godinama na tome da nas posao ne veže za mjesto i to smo i uspjeli ostvariti, Bogu hvala. Život u užurbanoj sredini kosio se s mirom i slobodom za kojom smo tragali. Nakon selidbe svi smo se nekako više opustili i koristimo svaki trenutak za boravak u prirodi i u dobrom društvu.
Kratka poruka za kraj za sve naše nove mame i one koje se spremaju da prigrle svoju novu ulogu?
Ivana: Opustite se, ništa nije u vašim rukama. 🙂 Sve je normalno i ništa nije tako strašno kako se čini. Vjerujte svojim instinktima i tražite pomoć kada ne možete same.
