“Svako je kovač svoje sreće.” Često izgovaramo poslovice ni ne razmišljajući o tome šta nam one suštinski govore.
Boraveći u banji Igalo na odmoru sa terapijama imam priliku da posmatram ljude i analiziram ih bez žurbe, bez one stalne trke koja nam ne da ni na tren da zastanemo i malo razmislimo o nečem, neobavezno.
Evo ja sad imam priliku da baš to radim. Mnoštvo različitih ljudi, sa različitim mukama i problemima, a opet sa svojim radostima. Prvi put sam zapravo u životu počela da malo dublje razmišljam o majkama sa djecom koja imaju neki zdravstveni problem. Kad se nas lično to ne dotiče uglavnom slegnemo ramenima, uzdahnemo, zahvalimo se Gospodu što i nama nije tako i idemo svojm putem.
Čekajući liftove u banji Igalo skoro svakodnevno se susrećem sa malim herojima i majkama heroinama. Ta beskrajna nježnost u razmjeni njihovih pogleda me svaki put porazi. To strpljenje sa kojim majka uvozi i izvozi poveća kolica vodeći svoje dijete na neku od tearpija je jedan od svojevrsnih primjera šta je majčinska ljubav i strpljenje. Znaju te majke da ta njihova djeca neće biti ni fudbaleri ni balerine svjetskog ranga, znaju one dobro i to da dok je njih i njihvoj će djeci biti dobro. Znaju te male rukice da se čvrsto mogu pridržati za nježnu majčinu ruku bez obzira kakva će oluja biti danas, sutra…kad god. Gladam ta brižna lica puna ljubavi kako oprezno motre i na ljude oko sebe sa namjerom da ih ne povrijede slučajno tim nezgrapnim kolicima dok neprimjetno miluju svoje bolesno dijete. Imam utisak, dok tako posmatram iz ugla majke, žene, slučajne prolaznice, da te iste majke više cijene svaki trenutak proveden sa svojim djetetom od majki čija djeca nemaju slične probleme.
Znam i to da takvi roditelji nerijetko moraju da prestanu da rade kako bi ostali kod kuće da njeguju ta nemoćna mala bića; znam da ih more mnogo veći materijalni problemi nego nas ostale saputnike iz liftova koji saosjećajno posmatramo te divne prizore beskrajnog strpljenja. Ono što me često postidi dok se tako vozimo gore, dole po zgradi instituta za rehabilitaciju u Igalu su osmijesi i blag pogled tih ženica. Kažem ženica jer su najčešće majke te koje su sa svojim djetetom na terapijama. One sve imaju te živahne, mile poglede koji kao da se pomalo sklanjaju pred prolaznicima jer ne bi da su na putu. Ne bi da smetaju drugima. Naprosto me gane takva slika. Gane me jer kod nas koji se ne suočavamo sa takvim problemima nema ni te milosti ni te blagosti, ni obzira prema drugome. Mi gledamo sebe. Mi ne vidimo druge. Ne zanimaju nas tuđe brige. Mi moramo prvi stati u red. Nama sve treba da pripada. Mislimo da tako i kujemo svoju sreću. Borbom i jurnjavom. Stičemo što se steći ne može. Prolazimo pored drugih ne mareći hoćemo li nekog ugroziti svojim nehatom.
U malom liftu velikog instituta prisustvujem oglednoj nastavi svakodnevno već drugu nedelju za redom i pokušavam da učim. Da učim kako da budem strpljiva, kako da budem zahvalna, kako da budem srećna i zadovoljna ovim što imam. Da naučim da budem zahvalna za ono što nemam. I da shvatim da neke stvari nikad imati neću ali da i na tome zablagodarim kao ona majka što zna da njen sin nikad neće zaigrati fudbal niti će njena kćerka zaplesati na prstima u lepršavojsuknjici jer su onemogućeni, onesposoljeni za to, ali su voljeni beskrajno i nježno. Učim da kujem svoju sreću gledajući kako oni koji sreće nisu imali idu stazama svoje iskovane sreće. Učim da se radujem nježnom pogledu, blagom dodiru, toplom osmjehu. Sve to učim od ovih majki heroina i njihove djece heroja. Učim da kujem svoju sreću ovako kako je oni kuju i da učim da bijem bitku ovako kako je oni biju.
