Moji prijatelji su kupili kuću. Kupili su kuću koju su htjeli i čekali. Znali su šta hoće i strpljivo su čekali. Vrijedi čekati. Vrijedi biti strpljiv. Vrijedi znati šta zaista želiš. Možda to i nije baš ono što suštinski jeste tvoja želja ali ako ti se u tom trenutku čini da to jeste ono što ti treba u određenom trentuku…ti čekaj!
Ako se i ne ostvari znaćeš da si želio. Ako se ne ostvari ti ćeš već imati neku drugu želju na spisku želja pa ćeš opet čekati i radovati se iščekivanju. Sve to ima smisla ako se pomirimo sa tim da nije ostvarivanje svake naše želje korisno i pametno za nas.
Jako sam se obradovala kad sam čula vijest o kupovini te kuće. Obradovala sam se ne toliko samom činu kupovine koliko svijesti o radovanju koje donose ispunjene želje. Obradovala sam se svom radovanju zbog njihove radosti. Obradovala sam se što još uvijek nisam postala od onih kojima se čini da su radosni zbog tuđe sreće. Kad sam pročitala poruku na malom ekranu svog telefona da je kuća definitvno kupljena obuzela me takva radost da samo što ne zaplakah.
Kako bih se samo razočarala da je ne daj Bože bilo drugačije u mom srcu. Znam da se dešava da tuđa radost donosi zavist. Zavist izaziva gnjev. Gnjev dovodi do povlačenja nekih očajničkih poteza. Sve je to povezano. A tako je lijepo zapravo se prepustiti struji da te nosi. Pozitivnoj, naravno. Raduj se sa radosnima i tuguj sa tužnima. Vjerovatno je još gore kad se raduješ tuđoj tuzi i nevolji. Da li je čovjek sposoban da utiče na to kako će se osjećati u odnosu na radovanja i tugovanja ljudi oko sebe? To je jedno od pitanja na koje nekako ne mogu da dokučim odgovor. Da li se to uči i vježba ili je jednostavno dar od Boga? Da li sam čovjek može da utiče na svoja unutrašnja osjećanja poput radovanja ili zavisti? Na to pitanje sigurno postoje i neki filozofski odgovori u debelim knjigama ili na vikipeidijama i raznim gugl forumima ali sve dok se ja radujem sa radosnima i tugujem sa tužnima beskrajno ću biti zahvalna Bogu na tom daru. Biću mu zahvalna što znam, još uviijek da osjetim jasnu granicu između prave, istinske sreće i tuge koje nisu samo moje…već mojih bližnjih, mojih dragih, mojih bliskih.
Radost se umnožava kad se dijeli a tuga se smanjuje, umine makar malo i stiša se kad se rasporedi i podijeli sa drugima. Neka uvijek ostane tako. A ja jedva čekam dan da u novom dvorištu mojih prijatelja popijem jedno slavljeničko piće zavaljena u udobnu garnituru i zagledana u Ravnu Romaniju koja se rasprostire ispred nas dok djeca trče sa svojom šarmatnom belgijskom ovčarkom i raduju se svom novom životu. I ja sa njima u istinskoj radosti!
