Alma Nuhić Šišić je diplomirani psiholog i psihoterapeut u edukaciji OLI psihodimanske integrativne psihoterapije. Naša sagovornica nam pomaže da bolje razumjememo vrijeme i okvire u kojima živimo, poslujemo i vaspitavamo djecu.
Mamacom&ja: Svoje profesionalno znanje psihologa nadogradili ste edukacijom u okviru OLI psihodimanske integrativne psihoterapije, kao edukant završne godine. U čemu se ogleda ova edukacija i na koji način Vam poboljšava ili menja pristup prema pacijentima?
Alma Nuhić Šišić: O.L.I. je skraćenica od „Otkrivanje Lične Istine Otklanjanjem Lažnih Informacija“, kreator O.L.I. metoda je Nebojša Jovanović, psihoterapeut i sjajan predavač i čovjek, što je takođe bitno.
O.L.I. metod je zapravo psihoterapijski pravac sa bazično psihodinamskom orijentacijom, integrativan u smislu da se u praksi koriste i drugi terapijski pravci. Osnovu za integraciju različitih teorijskih okvira, metoda i tehnika, pruža model bazičnih emotivnih kompetencija. Osnovna postavka O.L.I. metoda je da „nema alata bez zanata“, odnosno, da se osoba ne može promijeniti ako se ne razviju ili deblokiraju njene osnovne „alatke za život“, bazične sposobnosti za obradu emocija. Ako bismo pokušali da to objasnimo IT jezikom, to su softveri kojima naša psiha obrađuje emotivne informacije (emocije su oblik obrade informacija), a „bagovi“ ili „virusi“ u tim izvršnim programima dovode do disfunkcionalnih emocija, pogrešnog opažanja i tumačenja odnosa sa sobom, drugima i sa svijetom oko sebe. Oli psihodinamska psihoterpija je dubinska, bavi se uzrocima koji dovode do problema zbog kojih se osoba javila na psihoterapiju. U zavisnosti od problematike, koriste se terapijski pravci i tehnike koje će najviše odgovarati klijentu. U tome je ljekovitost ovog pravca, prilagođava se klijentu na način koji mu najviše odgovara, pri čemu klijent, naravno i podrazumijevajuće, treba da bude iskren najprije sam prema sebi a onda sa psihoterapeutom. Tajne se ne trebaju ostaviti negdje po strani, u nekoj skrivenoj kutiji. Mi ne koristimo riječ pacijent jer bi u tom slučaju osoba tražila dijagnozu ili bi se ponašala pasivno, a to nije ono što radimo u psihodinamskoj psihoterapiji. U psihoterapijskom procesu klijent ima veliku ulogu gdje aktivno učestvuje u radu na sebi.
Mamacom&ja: Iza nas su tri teške godine, straha, izolacije… koje su posljedice ovih situacija kroz koje smo svi prošli, a koje primjećujete u radu?
Alma Nuhić Šišić: Pandemija je unazadila i na neki način zaustavila kompletno naše društvo, posljedice se velike, a čini se najozbiljnije po mentalno zdravlje ljudi. Ne treba da budete psiholog ili psihoterapeut pa da shvatite koliko su i na koji način ljudi postali razdražljivi, nervozni, nezadovoljni, u stalnom iščekivanju nečega, pri čemu mu ni okruženje u kojem živi ne daje baš nekakvu sigurnost. Rekla bih da je pandemija zapravo najteže pala ljudima u tranzicijskim društvima, s manjim životnim standardom, kakva su naša. Gledano kroz istoriju, posljedice pandemije po mentalno zdravlje utiču na više ljudi i traju mnogo duže nego posljedice po fizičko zdravlje. Ne samo zbog iskustava iz istorije, već i zbog već vidljivih tendencija, možemo da očekujemo povećan talas potreba vezanih za mentalno zdravlje koji će se zadržati dugo po okončanju pandemije. A same posljedice su vidljive, kao što sam već navela, kroz povećani nivo stresa, anksioznosti, impulsivnosti, depresivnog raspoloženja, razdražljivosti, tuge, ljutnje ili bijesa. Ja bih voljela da sam u mogućnosti da utičem da svaki grad i svako mjesto ima centar za psihoterapiju koja je pristupačna svim ljudima.
Mamacom&ja: Kakvi smo kao roditelji postali?
Alma Nuhić Šišić: Roditelji su prinuđeni, a tome su doprinijeli i pandemija i galopirajuća inflacija, da rade sve više kako bi mogli da osiguraju ona osnovna sredstva za egzistenciju vlastite porodice i svoje djece. A ako radite mnogo, onda ste umorni, nenaspavani, opterećeni, kao takvi dođete kući i onda djeca traže svoje. Pa nerijetko od umornih i nervoznih roditelja dobiju galamu i kažnjavanje, što onda znači da dijete kažnjavate radi sebe, a ne njega. Niste loš roditelj, samo u tom trenutku niste znali i mogli bolje, međutim to je alarm da treba da preuzmete odgovornost za svoje ponašanje, jer dijete nije uzrok našeg ponašanja.
Moje preporuke za pozitivno roditeljstvo su: pokušajte da budete razuman roditelj, ohrabrujući i dosljedan. Pokušajte i da budete odgovoran i brižan roditelj, na kraju, veoma važno je biti opušten, što mnogi od nas nisu, a da biste to postigli trebate dakle i vi kao roditelji da sebi priuštite odmor i zadovoljstvo. Mnogo puta mogu čuti odgovore: „tako bih to rado, ali nemam para, nema mi ko čuvati dijete, djeca mi nemaju babu ni dedu, nemam ovo ili ono“.. Istina, rijetko ko od nas ima sve ili barem dio toga, ali dobrim planom i jakom voljom može se postići i to da za sebe sedmično imate barem nekoliko sati, djecu vam uvijek može pričuvati sestra, tetka, roditelj, komšinica. Također je preporučljiv i zajednički, porodični odmor, odlazak na planinu ili neko uzvišenje dok je zimska sezona. Sve nam to puni baterije do one mjere da mnogi od nas toga nisu ni svjesni.
I još nešto jako bitno. Mobiteli. Često me pitaju i o mobitelima, šta i kako učiniti da im djeca ne „spavaju“ sa njima, a onda dodaju da su ipak nasušna potreba. Zapravo, tada nastaju glavni problemi, kada se kod djece stvori ta pretjerana želja da stalno provjeravaju i nadgledaju mobitel kako ne bi nešto propustili. Nema jednostavnog recepta, međutim, smatram da vrijeme koje dijete provede na mobitelu treba da bude ograničeno i treba da nađemo mjeru između tog nekog osjećaja sigurnosti koji nam mobiteli daju, uglavnom u situacijama kada provjeravamo gdje su nam djeca na putu u ili iz škole, u odnosnu na njihovo štetno djelovanje. Uvijek ću prije preporučiti igru vani, na snijegu, s loptom, bilo kakvu fizičku aktivnost koja je zdrava po djetetovo fizičko i mentalno zdravlje.
Na kraju, roditelji, kada god je za to prilika, pohvalite svoju decu kada nešto postignu i radujete njihovim uspjesima, njima to mnogo znači.
Mamacom&ja: U poslednje vrijema se forsira asertivni couching, te često možemo čuti da je poželjno zauzeti se za sebe… šta znači zauzeti se za sebe da bi zdravo modelovali djeci takav oblik ponašanja?
Alma Nuhić Šišić: Asertivno obraćanje drugima je zauzimanje za svoja prava, a da istovremeno ne narušavamo prava drugih. Asertivne osobe znaju što žele i mogu to tražiti na takav način da ne
povrijede druge. Poštuju druge, ali to traže i za sebe, jasno, konkretno i direktno govore i ne okolišaju. Sposobni su da vladaju vlastitim emocijama i zadrže razborit stav u teškim situacijama. Asertivne osobe su u poziciji da slobodno biraju koje ponašanje odgovara određenoj situaciji (pasivno, agresivno ili asertivno). Važno im je da riješe problem, a ne da pobijede. Npr, obraćate se supružiku riječima: Ja se osjećam loše i isrpljeno jer mi ne pomažeš oko djece, želim da se to promijeni i da nađeš vremena za to. Takav pristup često daje rezultat, jer ako je s druge strane razborito i racionalno biće na takvo vaše obraćanje ne može i neće da odgovori rigidno ili loše.
Mamacom&ja: Iza nas je period praznika, da li su ljudi odmorniji nakon ovog perioda ili emocionalno dodatno opterećeni?
Alma Nuhić Šišić: Tu postoje neke razlike. Osobe koje već imaju narušeno mentalno zdravlje, kažu da se tokom ovog perioda osjećaju još gore i da se simptomi pojačavaju, doživljavaju burnout, depresiju, anksioznost i panične napade. Uz to se bore sa osjećanjem krivice jer drugima kvare prazničnu atmosferu; često ih i drugi počinju da izbjegavaju jer ih vide kao negativne i teške. To doprinosi njihovom osjećaju da nemaju kome da se povjere, da ih niko ne razumije, da nisu normalni jer se svi raduju osim njih… i kod takvih ljudi se zapravo potreba za razgovor sa psihoterapeutom povećava, kako bismo im barem pokušali da pomognemo da prevaziđu takva pojačana stanja. Vjerujem da je to moguće, ali ništa se, naravno, ne može promijeniti preko noći. S druge strane, praznici jesu prilika da se porodica okupi, a u kontaktu s dragim ljudima kod nas se luči oksitocin, što poboljšava i jača bliskost. Porodični trenuci mogu da budu povod za dosta smijeha i bolje raspoloženje, što povoljno utiče na smanjenje stresa i anksioznosti. Tada zaboravljamo i na probleme, i na poslove, pogotovo jer se mnoge porodice okupe jednom ili dva puta godišnje kada ovi što su sada negdje daleko dođu svojoj kući. To su lijepi trenuci i pamtimo ih kao takve.
Mamacom&ja: Poznato je da mentalno zdravlje utiče i na fizičko zdravlje. Kada potražiti pomoć psihoterapeuta i za sebe i za dijete?
Alma Nuhić Šišić: Nema fizičkog bez mentalnog zdravlja. Preporučljivo je da se javite psihoterapeutu ako se osjećate depresivno, ako osjećate preplavljujuću i dugotrajnu bespomoćnost i tugu, ako vaši nagomilani problemi ne prolaze uprkos vašim naporima da ih riješite, kada vam je, naprimjer, teško da se skoncentrišete na posao i rad, kada i ako neprestano o nečemu brinete i očekujete najgore od raznih situacija. Također je pomoć preporučljiva ako imate učestale i neobjašnjive glavobolje, ako ste doživjeli traumatičan događaj i nikako ne možete prestati da o njemu razmišljate, kada imate bolove u stomaku i oni vam se javljaju uvijek prije nekog događaja bitnog ili potresnog za vas…
S djecom je to drugačije, i moramo da razdvojimo predškolski od školskog uzrasta. Ukoliko primijetite kod djece predškolskog uzrasta noćno mokrenje u krevetu, poremećen san, noćne more, probleme s apetitom, sisanje palca, teškoće pri odvajanju od roditelja, preporučljivo je da se javite, potražite barem savjet od psihoterapeuta, možda barem jedan razgovor s djetetom prije procjene stanja i moguće terapije. Kod djece školskog uzrasta se najčešće primjećuje razdražljivost, agresivnost, izbjegavanje školskih obaveza, povlačenje, nedostatak koncetracije, gubitak interesovanja, posebno kada nastupi doba puberteta, čije su granice danas, čini mi se, još pomjerene prema dole.
Želim i da naglasim da se psihoterapeutima često dešava da klijent dolazi na psihoterapiju sa motivom da neko drugi „obavi posao“ kojim bi klijent postigao ono što želi, da neko drugi riješi njegove ili njene probleme, ili da neko drugi donese odluke za tu osobu, da neko da uputstva i savjete kako da osoba živi svoj život zadovoljno i uspješno. Neko dolazi sa motivom da dobije recept kako da bude sretan. Sve nabrojano ne može da se dobije na psihoterapiji. Ono što klijent može da dobije na psihoterapiji, to je da stekne bolji uvid u sopstvene motive, da bolje razumije sebe i svoja ponašanja, svoja osećanja, da nauči da prepozna pogrešne obrasce koje koristi i zamijeni ih za zdravije obrasce ponašanja, mišljenja i osećanja koji bi ga vodili zadovoljnijem i ispunjenijem životu. Kada sam lično ja u pitanju, radim online sa klijentima iz regije i drugih zemalja, a kontaktirati me mogu putem fb stranica Psihoterapija Alma N. Sisic, ili na mejl almanuhic_bh@hotmail.com.
