Najlakše je roditi. Jeste, sve sam ubjeđenija u to. Ono nakon je teže, podići, vaspitati, sačuvati.
Od juče sam potrešena tragedijom koja se po drugi put za kratko vrijeme ponovila u mojoj državi. Dječak, tek počeo da živi, a poželio da sebi isti taj život oduzme. I uspio je. Od juče ga roditelji oplakuju, sigurno se pitaju zašto, gdje su i da li su negdje pogriješili, jesu li poznavali svoje dijete, jesu li ga dovoljno osluškivali.
Često se razlozi ne znaju, premda istraga nezvanično ide u smjeru sumnje na pripadnost sekti. Pitamo li se gdje nam idu djeca poslije škole, koga imaju u telefonskom imeniku, šta rade na društvenim mrežama. Izgovori su nam tehnologija i moderno doba. Da djeci ne možemo ništa. Možda jeste drugačije vrijeme od onog u kom smo mi odrastali, ali ja ne mogu ostati gluva niti nijema na sve češće “odustajanje” od djece. Da niko ne shvati pogrešno, ovo nema direktnog uputa na ožalošćene roditelje tragično nastradalog dječaka. Moja je obaveza kao građanke, majke, intelektualca da vrisnem jasno i glasno da se od djece NE odustaje. Da se djeci MOŽE i MORA zabraniti sve što nije u skladu njihovim godinama. Da dijete u predškolskom ne treba telefon. Da nema šta da traži satima na internetu jer su roditelji zauzeti ili i sami na telefonima. Daleko bilo da treba da glumimo paranoične stražare nad njihovim djetinjstvom, ali mora postojati granica roditelj-dijete. Šta je dopušteno, šta nije. Žalosna sam što od djeteta jedva čekamo da odmorimo pa gledamo kome da ga “uvalimo” da na miru popijemo kafu. Da izađemo jer nam zafalilo provoda. Mene kritikuju što sam stalno uz svoje, što znam red, što ne remetim rutinu, što ne šetam po gradu poslije 20h jer večera-kupanje-krevet. Tačka. Isto će biti i kada malo odraste. Jer i moj otac je za mene znao u svakom trenutku gdje sam, ko me vraća kući, a sa telefonom se nije išlo na spavanje, već se zaspijevalo uz školsku lektiru. Danas gledam djevojčice sa nadograđenim noktima, golim stomakom, dječaci znaju svaku psovku nalik rijaliti učesnicima. Grozim se. Ljuta sam. Ne sviđa mi se.
Jadno je što djeca znaju imena svim učesnicima rijaliti programa. Znaju nove kandide, ljubavnike, ljubavnike, bivše zatvorenike. Svega se naslušam kada svoju dvogodišnjakinju izvedem ispred zgrade, od psovki, uvreda do stihova eksplicitnih pjesama. Ne znam kakvo će sjutra biti moje dijete pa je možds nezahvalno doticati se ovakve teme, ali ja jesam pobornik teorije da se korijen vaspitanja sadi u kući iz koje dijete izlazi. I da se sa djecom mora i može više. Neko ludo je vrijeme došlo, a ja ostala “zarobljena” u vremenu kada je roditeljska bila “amin” i dijete je bilo samo dijete. Bez žurbe da odmah odraste kako bi što ranije moglo sve, ne znajući da će jednog dana poželjeti svoje djetinjstvo nazad.
